Pomagajte Beli

Ova priča nema direktne veze sa mnom, ali zapravo ima jer je i meni moglo biti tako da me mama i tata nisu udomili. Zato vas molim da pročitate ovaj tekst što sam ga pronašla na http://tricenasesvakodnevice.blog.hr/ i da pomognemo mojoj sestri po mukama, Beli.

"Znam da ću mnoge ovim postom vjerojatno iziritirati, ali osim kad sam pisala o Moralesu 13. siječnja i o tome kako ga nitko neće jer je ružan (! - tipična (ne)ljudska primjedba), nisam koristila ovaj prostor za udomljavanje životinja. Neki od vas su iz drugih mojih postova već skužili da obožavam životinje, ali trudila sam se da ne objavljujem brojne vapaje u pomoć koji mi svakodnevno stižu na mail. Ovaj put moram jer sam emotivno vezana za ovo stvorenje i želim pokušati sve što mogu da joj spasim život. I dok to ne uspijem, njezine slike su jedino što ću objavljivati uz svoje postove.

Zove se Bela. Ima oko 3 mjeseca, mješanka je, slična malom tornjaku, ali neće biti tako velika. Tražim joj dom jer ljudi kojima, recimo, pripada, odnosno u čijoj se štali izlegla, žele je se riješiti. A na selu, riješiti se psa, znači metak u glavu. Budući da je Bela jednom već izbjegla ono uobičajeno prvo rješenje kojem, vlasnici štale u kojoj se Bela izglegla, pribjegavaju svakih 6 mjeseci za svoje dvije kuje, je zakretanje vratom nakon prvog udisaja zraka. Takav način tretiranja živih bića koja su ispunjena bezuvjetnom ljubavlju koju bez prestanka šire oko sebe, meni je toliko nezamisliv da se jako teško mogu kontrolirati da im svima ne kažem ono što mi leži na srcu - o prokletim licemjerima koji svaku nedjelju ližu križeve i busaju se u prsa svojom dušom koja bi ih, navodno, trebala uzdići iznad životinja, a gori su u svojim postupcima od ijedne životinje, pa čak i one koje ljudi zovu zvijerima (kao da postoje veće zvijeri i čudovišta od čovjeka). "Morat ću nešto riješiti" kaže njezina "gazdarica", koja navodno strašno voli životinje i iz te ljubavi je već dala lokalnom mesaru da podavi na desetke štenaca svojih kuja jer joj na pamet ne pada potrošiti novac na pse (bože sačuvaj takve pomisli!) pa ih dati kastrirati recimo. Treba vidjeti taj tupi pogled kada joj to, recimo, predložim.




Bela je za sada na sigurnom jer cijele dane provodi s mojim roditeljima na vikendici (nešto malo udaljenoj od njenog, nazovimo ga, pravog doma). Bela, međutim, ne ide doma, Bela živi, spava, igra se i hrani kod mojih roditelja. Moja mama ne dolazi doma već tjednima samo da bi Bela ostala živa. Međutim, morat će otići s vikendice koja nema ni vodu, ni struju i koja je to što kažem, vikendica, a proći će i ljeto. S ljetom će vjerojatno proći i Bela. Ako mi ne pomognete da joj nađemo dom.

Zato vas molim da se raspitate ima li zainteresiranih udomitelja i pišite mi na nisamjaodavde@mailpuppy.com. Bela je zaigrano štene, pametno, mazno, obožava primati i davati ljubav, voli i spavati i satim može biti potpuno mirna, jako je privržena. Gledajući nju imate osjećaj da je samo oličenje radosti života. Upravo stoga mi je strašno, prestrašno i pomisliti što ju čeka. Zato ako ima netko kome treba jedno klupko čiste sreće da ga uveseljava i voli, neka se javi. Dobila sam dozvolu da ju pokušam udomiti prije "konačnog rješenja". Zato moramo požuriti i zato vas MOLIM pomoć. Bela bi, po mom mišljenju bila idealna za starije ljude, umirovljenike ili one koji su stalno kod kuće. Ja bih je uzela, ali mene nema doma od jutra do mraka, a moja mama je slaba na nogama i ne može s njom u šetnje. Da živimo u kući, ili sada dok su na vikendu, sigurno bih je uzela.

A za sve koji su bili tako dobri da su stavili Moralesovu sliku, sretna vijest. Morales je udomljen. Dobio je gospodin putovnicu, ima i prijatelja pekinezera u obitelji i uči njemački :o) Uvijet te obitelji koja je željela još jednog psa bio je da ga nitko drugi neće. Eto, ima i takvih ljudi. Nadam se da će se netko takav naći i za Belu. I nju i njih u tom slučaju čeka neopisiva sreća."

Odgojne metode

Dragi moji prijatelji, puno mi je vruće pa nemam snage pisati. Ali kako znam da rado želite čuti neke novosti od mene, evo da vam se javim.
Otkad sam bila na operaciji i skinula končiće i haljinicu, prošlo je puno vremena. Otad sam skroz odrasla i uozbiljila se. Da nisam pas nego ljudsko štene, vjerojatno bih sada išla u srednju školu. Eto tolika sam.
A kako se to dogodilo odjednom, nemam pojma, ali mislim da su tome najviše pridonijeli Bongo i Kikka. Sjećate li se Bonga i Kikke? Pa pričala sam vam o njima. I o teti Tini.


Uglavnom, Bongo i Kikka su već veliki i imaju više od dvije godine. Ja sam za njih balavica, ali isto su me super prihvatili i lipo se družimo. A Bongo se pravi ko da smo Kikka i ja njegove cure, pa nikome ne da da se približi. A je smišan Bongo.
Pošto moji mama i tata nemaju auto, dođe teta Tina po nas pa sjednemo u malo auto, iza Bongo i Kikka, a naprijed teta Tina, mama i ja na mami. To van je smišno za poludit i kad nas ljudi vide po gradu u tom malom malom autu, sa tri pasa, umiru od smija. I ja isto. Pa idemo na Marjan. Ja mislim da šetamo barem 5 kilometara. Pa nam teta Tina i moja maman bacaju šiške i štapove, pa nam daju keksiće i nagradice, a mi guštamo ko prasci.



E sad, zašto sam tako brzo odrasla i naučila masu novih stvari. Zato jer je Kikka očito zaključila da mi je potrebno malo reda, rada i discipline. Ja ne mislim tako, al dobro. Neka joj. Ko je jači taj tlači, pa se onda već dva puta izderala na mene. Malo sam se uplašila i tražila od mame zaštitu, a mama, tuka jedna, ništa. Ni trepnila nije. Pa sam se uvridila i naljutila se na mamu, ali posli, kad me malo prošla ljutnja, shvatila sam da je to za moje dobro i da znaju i Kikka i mama šta rade. To se zove odgoj.


A ja sam, stvarno priznajem, ponekad malo neodgojena. Pogotovo kad se dijele neki keksići pa bih onda najradije sve žive pase potirala i sama izila sve keksiće. Al eto, ne ide to tako. Pa sam skužila da zapravo neću dobit ni jedan keksić ako budem nepristojna. Tako sam odlučila biti kul. Pogotovo kad je Kikka tu.
Inače, nemojte mislit da se ja bojim Kikke. Kikka je stvarno super cura i nadam se da ću, kad narastem, biti kao ona. Da će svi muški kidat vene za mnom ko što sada kidaju za njom. Da će mi svi govorit kako sam lipa i dobra, ko šta sada govore njoj. Pa ću onda ja, a ne Kikka, biti Bongova No.1 djevojka.



Ajme, ljudi moji,pogledajte ove slike pa recite da nije najzgodniji frajer na svitu ovaj Bongo moj. Dobro, nije još moj, al bit će. ;)

Bye bye haljinici i končićima

Skoro sam poludila. Mislila sam da ću totalno ispalit na živce o onoj mojoj haljinici i sa končićima. Uhvatila me totalna ludavica zadnja dva tri dana, pogotovo zato šta mama nije četiri dana išla radit, a to mi je zakon, pa bi se stalno igrala, skakala po njoj i ludovala. A kad ono, mama se nije tila sa mnom igrat nego mi je stalno govorila „ Mir, mir Kaja“, pa onda „Dosta Kaja“, pa onda „Sjedni kaja“. Pa sam više ispalila.

Zato sam današnji dan dočekala ko ozebli sunce. Barba doktor mi je jutros skinio končiće i vešticu i zavoje oko zadnjih šapa i sad sam ko avion. Letim, trčim, skačem, s kauča na pod, s poda na kauč, pa na kauč opet, pa po livadici, pa lovim leptiriće i bube, pa opet skačem, pa povlačim konop igram se s tatom. Naprosto, uživam.




I ovo bi mi bio najljepši dan u životu da nije moja Maza bolesna. Ima laringitis i kašlje ko mali magarac. I ne smije nigdi ić da se ne bi umorila, a uz to je još dobila i mengicu pa sad nosi gaćice.



Ma strašno. A ja taman mislila da ćemo večeras nas dvi trčat i ludovat. A kad ono, šipak. I za ne falit, još je i prija Nala dobila mengicu pa ni nju neću vidit u psećem vrtiću. Ah, te cure velike…


Moram mamu nagovorit da idemo prije Maza, Nala i ja negdi u javašluk, bez muških, kad prija Maza ozdravi i dobro se izigramo i nadoknadimo ove propuštene ljetne dane.

Nešto lipo i nešto grubo

Malo sam vam bolesna i bolna, ali nije da se žalim. Dobro sam i svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem. Iza mene su veliki događaji. Jedan lijepi, a jedan manje lijepi. Ali idemo od lijepog.

Kao što svi znate ja vam imam ekipu iz psećeg vrtića. Mazu, Nalu, Rorija, Dagija, Roka, Ronija, Hurija i ostalu bandu s kojom se družim svaki dan. Uglavnom budemo u vrtiću ili prošetamo po tvrđavi na Gripama, ali kako su u našem gradu došle nesnosne vrućine, otišli smo put mora, na Firule. Nas cilo krdo pasa i oni, naši mame i tate. Kad smo došli do Firula, još se nismo ni spustili na more, a Nala već u moru. A je kraljica! I pliva, roni, kupa se… Zakon je Nala. Onda Rory uletio, pa Hury i na koncu moja mama. I vidila ja, odnio vrag šalu, moram i ja. I krenem, a kad ono tlo pod mojim nogama nestaje sve više i više sve dok se na kraju nisam našla skroz mokra i plivam. Ljudi moji, ja plivam! Nisam mogla virovat da i ja to mogu. Mama i tata su bili presretni, a mama se toliko veselila da je skakala od sreće.





I dobro mi ide. Nisam baš ko prija Nala jer ona je ipak stvorena za kupanje, ali nisam ni ja za bacit. Idem ko torpedo, ali u krug. I grebem mamu jer je stalno pokušavam uhvatit, a ona mi biži.



Pa smo sutradan opet išli na kupanje u ranu zoru, prije nego što su penzići počeli dolazit na Fire. I opet sam plivala, al prija Nala me totalno oduševila kako je hrabro išla u duboko, u moru hvatala tenisku lopticu i ronila kamenje.

O grubom vam neću previše pisat jer mi je još bolno i želim ga šta prije zaboravit iako je zapravo sve ispalo dobro i sad sam ok. Čak mogu mislit, a jučer nisam mogla ni to. Jučer sam bila na sterilizaciji. Morala sam to napravit jer ja ne mogu bit mama kad narastem, a ako ne budem mama mogu se teško razbolit. Pa je barba doktor rekao da me treba operirat. Samo, mama i tat su mislili da će to napravit kad budem imala barem jednu godinu, a kad ono, doktor kaže da bi bilo dobro šta prije.
Mami i tati se slomilo srce. Morali su ga stisnit i odvest me na operaciju. Barba doktor je bio dobra prema meni i sve je dobro napravio. Sad imam jedan mali šavić na trbuščiću i jaketicu koju mi je tata skojio od svoje majice da ne bi te šaviće potrgala.




Jučer nisam mogla ništa. Samo sam spavala i išla vanka pipi. Tek navečer mi je proradio prazan želudac pa sam tražila mami da mi da nešto. Skuhala mi je jetricu i juhicu i mislim se ja, šta, jel ja trebam krepat da bi dobila malo pravoga mesa!

Bilo kako bilo, danas mi je puno bolje. Manje spavam, jedem pomalo jetricu i guštam u maženju i paženju. Ali isto ću više guštat kad za koji dan opet dođem u pseći vrtić sa svojom ekipom haračit i ludovat.

Visok, zgodan, crn

Moje veselje nije dugo trajalo. Svašta se od Drvenika izdešavalo, al malo toga lipoga.

Nekidan kad smo bili u vrtiću i ja se igrala sa Mazom i ostalom ekipom, eto ti jednog pridošlice. Stoji on i gleda nas i gleda, a nikako da dođe da se upoznamo. Zgodan tip, nešto malo stariji od mene, ali još uvijek mlad. Crn, viši od mene, pomalo sramežljiv, ali zaigran. I malo po malo, dečko se oslobodio i došao do nas.


Mama i teta Minja su odmah vidile da jadničak nema ogrlicu, da je sam i da je gladan i žedan. Pa mu je moja mama dala vode da pije, a teta Minja mu je dala jest malo koliko je imala.
I on je onda odmah živnio pa smo se nas dvoje cijelu večer igrali. Super je društvo bio, stvarno zabavan i šarmantan. A ni ime mu ne znam… 
I tako smo stali u vrtiću sve dok nismo trebali ići kući, a kad ono, krene on za mnom i mamom. I mama kaže, ajde ok, kad hoćeš ideš s nama doma pa ćemo te ujutro vodit u azil. Jer već je bilo kasno, skoro 10 i pol sati navečer.

Kad smo došli kući, tek onda je meni postalo jasno šta se događa pa sam totalno poludila kad su mu dali jest prije nego meni. Ma šta oni misle, ko je tu gazda!?!? Ja trebam prva dobit jest. Ja!!! Ne tamo neki gladnuš s ulice. Pa sam mu išla pokazat di mu je misto i par puta zarežala na njega, a on se branio, kao nisam ja kriv. Mislim se, vraga nisi ti!

I onda su tata i mama vidili da je odnio vrag šalu i da nećemo s njim i sa mnom u istom stanu uspit preživit noć (paprica sam ja, ne dam svoje) i odluče ga odvest do azila i tamo kod ulaza ga vezat i ostavit da ga ujutro volonteri skupe. Mama je prije toga zvala sve brojeve telefona od azila koje je znala, ali se niko živ nije javio. Samo jedna teta iz udruge Arke koja je mami objasnila di je azil.
I tako su ga moji strpali u auto, i odvezli. Dobro su ga vezali s dugim konopom, ostavili mu zdjelicu s vodom, pomazili ga i pozdravili se s njim. On, mama kaže, nije ni plakao, ni lajao, ni nikakve probleme radio. Samo je, ko prava dobrica, sjeo i gledao kako mama i tata odlaze od njega. I više ga nikad nismo vidili…

Mama je odmah ujutro u 7 sati zvala azil da vidi jesu li ga našli, ali zamislite, nisu. Netko ga je odvezao i tko zna di je jadan sada. Jeli gladan, žedan, jeli živ još… Tko zna…Tužna sam…

Sad mi je jaaaaako žao što sam bila zločesta prema njemu kad je došao u našu kuću, ali šta san ja bidna znala? Sad bi sve drugačije da mogu. Bi, majke mi!

A ipak me kazna dostigla, samo da znate. I to najgora kazna koju možete zamislit. Sterilizacija u ponediljak najranije ujutro. Drugo nisam ni zaslužila.

Na Drveniku

E sad je stvarno prošlo puno vrimena da vam se nisam javila, pa ne znam odakle bi počela. Ali da puno ne duljim, bila sam na Drveniku.



Prvi put u životu. To vam je jedan mali, mali otok blizu Trogira, na kojem ima samo dućan i pošta, kafić koji radi samo ljeti, nema auta, a ljudi je malo. O pasima da i ne pričam. U tri dana srela sam samo jednoga koji je bio toliko ogroman da nema šanse da bismo se ikako mogli mi dva igrat.


Pa mi je falilo moje društvo iz vrtića, ali svejedno sam se super zabavila. Po cile dane sam lovila leptiriče, muhe i pčele, pa me jedna bila i ubola u njušku. Onda mi je mama stavila hladne obloge da mi to splasne i molila boga da mi ne bude ništa gore, a ja ko ja, to prošla sve ko od šale i nastavila dalje lovit sve što leti. Mama je histerizirala da me ne bi opet ubolo, ali dobro sam prošla na kraju. Više me ništa nije bilo ubolo.
Najgore iskustvo mi je bilo kad je mama išla u more se kupat. Uhvatila me panika kad sam vidila da ide sve dalje i dalje. Pa sam plakala i cvilila ko da mi kožu deru, a tata kaže da sam se čula sve do kuće. Ali u more nisam ušla. Frka mi je. Šta ja znam šta ima tamo dole!
Samo me mama malo poškropila s morem da mi ne bude vruće, pa sam se dalje nastavila igrat lova mušica, leptirića i pčela, a na moru i galebova. Ljudi su mi se smijali, ali ja se nisam dala smest.


Za one pase koji se vole kupat, Drvenik je raj jer se mogu kupat di god hoće i ne moraju ko moja Nala u Splitu ići na plažu u 6 sati ujutro da bi malo plivali u moru.

Tri dana sam ja non-stop lovila. Nikako nisam stajala ni gasila se. Nisam mogla prestat iako bi padala s nogu. Pa bi me onda tata i mama na silu odveli spavat u kuću kako bi bar malo došla k sebi. Inače bi ja još lovila.

Pa sam jedan put mami i tati pobigla iz dvora. Morala sam. Nisam mogla odolit zovu divljine i letećim objektima. Mama je trčala za mnom ko blesava i jedva me stigla. Mislila sam da ću dobit batina kad me napokon uhvatila, ali samo se izderala i iživcirala. A ja sam sutra opet otišla.



I mislim se, na Drveniku nema auta, nema ceste, nema ničega. Pa zašto onda neće da me puste da idem sama nego moram stat u dvorištu kad su oni u dvorištu. I moram čekat da oni idu vanka da bi i ja išla. Bez veze. To mi je bilo baš glupo. Razumin u Splitu, u gradu, ali na tom otočiću… Stvarno nema smisla.

Bilo kako bilo, super mi je bilo. I jedva čekam opet. Pa se možda i okupam.

Čudo pogleda

Znači, ipak je moguće bit dobar i poslušan i na svaku maminu i tatinu, di oni okom, tu ja skokom. E sad se vi pitate o čemu priča ova mala Kaja? E, pa da vam kažem, Kaja više nije mala. Istina da Kaja ima samo 5 mjeseci i 7 kila i tko zna hoće li uspit doć bar do 10, ali u glavi, ljudi, u glavi, Kaja je odrasla. E, sad sa opet pitate kako je to odjednom narasla? E, pa reći ću vam ja. Narasla je od hrenovke! Dobro, i klekera. E, da, i od pogleda.

Uglavnom, da ja vama tu ne duljim, nakon što je teta Tina (koja ima Bonga) mami i tati pokazala šta oni trebaju radit, mama i tata su meni pokazali šta ja trebam radit i sad smo svi sretni i pametni.

Bongo gleda
I svi se čudom čude kako tako mali pas, a tako ozbiljna i poslušna. Svi mi oni iz mog vrtića kažu da se takav postaje tek kad imaš jednu godinu. Ali, ljudi, ne i ja. Kad biste vi znali kako je lako, a kako puno znači kliker i hrenovka!

Ovako ide vježba: ja sjednem ili stojim (to nije važno), a mama ili tata (i to isto nije važno) sjednu ispred mene. Mama (ili tata) stavi ruke iza leđa da ja ne bi varala i onda počne vježba. Mama (ili tata) me zovnu: „Kaja“, a ja dignem pogled i pogledam mamu u oči. Kad to napravim, mama klikne klikerom i da mi hrenovku. I nitko onda sretniji od mene i mame (ili tate).

Ja gledam
Ja sam mislila da ne smijem gledat mamu i tatu u oči jer je to, u našem psećem svijetu, poziv na svađu, ali mama i tata mi to dopuštaju i još nagrađuju. I onda uživam gledat mamu i tatu u oči i ponekad mi se čini kao da ih do tad nisam još ni vidila. Kao da tek sad vidim mamino lice i tatine veeeeelike oči.

I onda sve ide lako. Sve se bazira na tom pogledu u oči i sve je tako lipo i veselo. „Kaja!“ - ja pogledam u oči, „dođi“ i ja dođem, sjednem, donesem… ma sve i dobijem klik i hrenovku. Nema vikanja, nema cukanja za višak na mom vratu. A nema ni potrebe jer ionako znam da ću ako budem dobra dobit hrenovku.

I onda smo jučer išli van i dok smo tako hodali, ja na uzici, a mama me vodi, meni došlo da gledam mamu i tako smo išle nas dvije i gledale se. Najsretnije na svijetu. I nitko nam nije ravan. Meni i mojoj mami.